Postaje sve uobičajenije vidjeti strane radnike na gradilištima, u trgovinama, ugostiteljstvu ili kao dostavljače hrane na biciklima i motociklima – ne samo u Zagrebu nego i u drugim većim gradovima – ipak, o ovom fenomenu se intenzivnije piše tek od ljeta.
U augustu, usred turističke sezone, ničim izazvan brutalan napad trojice Hrvata na jednog Indijca u centru Zagreba natjerao je i ministra unutrašnjih poslova Davora Božinovića da se oglasi oštrom osudom i porukom da “nikakvo nasilje neće biti tolerisano”. Pozvao je građane da “se suprotstave netrpeljivosti i predrasudama te da prijave svaku sumnju na zločin iz mržnje”, apelirajući na “izgradnju društva zasnovanog na solidarnosti, poštovanju i ljubavi prema bližnjima”.
Ovo premlaćivanje stranog radnika, koji je postao žrtva samo zato što na prvi pogled izgleda drugačije od većinskog domaćeg stanovništva, nije izolovan slučaj. Statistike Ministarstva unutrašnjih poslova pokazuju stalni rast broja krivičnih djela protiv stranih radnika u Hrvatskoj. Dok je 2022. zabilježeno 228 takvih slučajeva, godinu dana kasnije taj broj je bio gotovo pet puta veći – 1150. MUP bilježi i osjetan rast u prvih sedam mjeseci ove godine u poređenju s istim periodom prošle.
Luciju Mulalić iz zagrebačkog Centra za mirovne studije, nevladine organizacije koja već godinama izbjeglicama u Hrvatskoj pruža besplatnu pravnu pomoć, ovaj razvoj ne iznenađuje. “Nasilja prema strancima bilo je i ranije, već godinama, naročito prema izbjeglicama na granicama. Sada su češće žrtve strani radnici, jednostavno zato što ih je više i vidljiviji su. Ali suštinski, riječ je o istoj vrsti nasilja, samo se sada mijenja fokus”, kaže Mulalić u razgovoru za DW.
Stoga su aktuelni slučajevi samo nastavak prakse koja se već dugo provodi “i to od strane državnih institucija, policije”, smatra ona. Tu, uvjerena je, leži i važan razlog za sadašnje nasilje.
“Postoji nezainteresovanost ili čak odobravanje političkog vrha u vezi nasilja prema onima koji su označeni kao ‘drugi’. Nasilje prema strancima je u slučaju izbjeglica već normalizirano, pa se sada prenosi na strane radnike. U javnosti nema osude od strane politike, a ima i huškanja od političkih stranaka”, smatra Mulalić.
Iako stranci u Hrvatskoj formalno imaju slična prava kao i domaći, u stvarnosti su često diskriminisani. Njihov pravni status je vrlo nesiguran: dozvola boravka je vezana ne samo uz dozvolu za rad, već i za zapošljavanje kod određenog poslodavca. Dozvole se izdaju na godinu dana, a potom ih treba obnavljati. Ako izgube posao, imaju 14 dana da pronađu novi, ili gube dozvolu boravka. To širom otvara vrata mogućnostima diskriminacije.
“Ljudi se ne žele žaliti na kršenje radničkih prava, recimo kada kasne plate, kada im se ne plaćaju prekovremeni sati ili ih se na poslu diskriminiše, jer se boje da će izgubiti posao, a onda i boravak”, kaže Mulalić. “Ljudi su uplašeni zbog ranjivosti svog statusa.”
BH Novosti
